Premisa kvalitetnog stručnog obrazovanja i osposobljavanja u aktuelnoj paradigmi zasniva se na njegovoj relevantnosti za poslovni sektor. To se postiže uspostavljanjem standarda zanimanja i njihovim redovnim ažuriranjem, koji potom služe kao osnova za izradu korespondirajućih i jasno mjerljivih standarda kvalifikacija, nastavnih planova i programa odnosno programa obrazovanja odraslih.
U suštini, riječ je o poslovnom sektoru kao primarnom referentnom okviru, što fokus pomjera sa nastavnih sadržaja, odnosno sa pitanja “šta se uči” na ishode učenja, odnosno na ono “šta učenik ili odrasli polaznik treba da zna, razumije i može primijeniti” po završetku obrazovanja.
Infrastruktura izrade standarda zanimanja različita je među državama-članicama Evropske unije i zemljama u okruženju. Ona prati strukturu privrede, istorijat razvoja stručnog obrazovanja, razvijenost sektorskih udruženja i načina saradnje privrede sa obrazovnim sistemom, kao i institucionalne formate preporučene kao dobra praksa, poput sektorskih vijeća ili sektorskih odbora integrisanih u novija zakonodavstva. Postoje i države koje relevantnost stručnog obrazovanja i osposobljavanja osiguravaju drugačijim mehanizmima, bez formalne izrade standarda zanimanja iz kojih potom slijede standardi kvalifikacija.
U Bosni i Hercegovini i dalje ne postoji pravni okvir koji ovu infrastrukturu jasno definiše. Niz projekata je u posljednjih petnaest godina iznjedrilo standarde zanimanja kroz ad hoc radne grupe, dok je Republika Srpska standarde zanimanja regulisala Uredbom Vlade. Nijedan od pomenutih pristupa nije sistemski ni dugoročno rješio pitanja koja stoje pred Bosnom i Hercegovinom kao jedinom preostalom državom na Zapadnom Balkanu koja ovu oblast još nije uredila.
Činjenica da sistemska infrastruktura ne postoji povlači za sobom potrebu kontinuiranog ulaganja u razumijevanje značaja standarda zanimanja, mehanizama njihove izrade, osiguranje relevantnih ulaznih podataka, formiranje radnih grupa, te provjeru i potvrđivanje izrađenih standarda, uz sve pripadajuće troškove i rizike koje najčešće preuzimaju projekti.
Standard zanimanja nije samo tehnički instrument za opis poslova, već i pokušaj da se u jednom dokumentu privremeno stabilizuje ono što je u stvarnosti sve manje stabilno – sadržaj rada, očekivanja poslovnog sektora i kompetencije potrebne za budućnost.
Raniji projekti razvili su metodologije koje omogućavaju relativno jednostavan pristup izradi standarda zanimanja. Novi prijedlozi izmjena dodatno pojednostavljuju i proces i format, što će biti objašnjeno u nastavku teksta.
Dok stručni konsultanti analiziraju ciljana zanimanja kroz kancelarijsko istraživanje, pregled važeće klasifikacije zanimanja i druge dostupne izvore, relevantni poslovni subjekti popunjavaju upitnik za prikupljanje podataka o profilu zanimanja. Što je veći broj popunjenih upitnika iz različitih poslovnih konteksta, kvalitetnija je ulazna osnova za izradu standarda. Nakon toga stručni konsultanti pripremaju master upitnik koji se finalizira tokom radionice uživo s članovima radne grupe.
Članovi radnih grupa treba da budu:
- Relevantni za sektor, po mogućnosti iz samog zanimanja ili njegove neposredne profesionalne vertikale
- Raznovrsni, iz različitih vrsta i veličina poslovnih subjekata, kao i iz reda sindikata radnika relevantnih za ciljano zanimanje, kako bi se osigurala zastupljenost poslovnih konteksta i različitih perspektiva istog zanimanja.
Radna grupa kroz strukturirani dijalog nastoji uspostaviti dovoljno reprezentativan nivo saglasnosti o ključnim elementima zanimanja.
Po finaliziranju master upitnika, stručni konsultanti pristupaju izradi nacrta standarda zanimanja i, po potrebi, usaglašavaju ga s radnom grupom. Slijedi provjera i potvrđivanje sadržaja nacrta standarda zanimanja putem online upitnika, a potom i upućivanje prijedloga standarda na provjeru i potvrđivanje procesa njegove izrade i formalno usvajanje, u ovom slučaju, od strane Upravnog odbora EU IPA projekta.
Autor teksta: Snježana Đuričić, vanjski saradnik/konsultant na projektu EU za obrazovanje i zapošljavanje